Slomom Hrvatskog proljeća čuvenim sastankom u Karađorđevu prosinca 1971. godine započeo je temeljiti obračun režima sa hrvatskim studentima, intelektualcima, na svim razinama, režim je odlučio po Titovoj zapovijedi braniti sam sebe od neminovnog urušavanja.

      Represiju režima na svojim leđima osjetili su svi, vlast nije poštedjela ni intelektualce uglavnom vezane uz Maticu hrvatske, 11. siječanja u rano jutro iznenadnim upadom u stanove režimska policija uhitila je skupinu istaknutih hrvatskih intelektualaca, osumnjičenih za urotu te protiv državnu djelatnost i pripadnost " glavnoj kontrarevolucionarnoj grupi " , sa idejom rušenja narodnog poretka tadašnje države. Redom su uhićeni na raznim lokacijama u gradu: dr. Šime Đodan, Vlado Gotovac, Zvonimir Komarica, Vlatko Pavletić, dr. Hrvoje Šošić, dr. Franjo Tuđman, dr. Marko Veselica.i Jozo Ivčević. Iako su optužbe bile smiješne, iako skupina intelektualaca, jednako kao i studenti, nije imala ni u primisli rušiti režim koji je trebalo rušiti, ali u onakvim uvjetima i odnosu snaga to nije bilo moguće, na montiranom suđenju mnogi od njih osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne, a svi su dobili trajni policijski nadzor i izgubili mogućnost obavljanja bilo kakvih javnih funkcija sve do sloma komunističkog režima, prava istina o slomu Hrvatskog proljeća izašla je na vidjelo tek padom komunizma u Jugoslaviji, iz arhiva izvađeni su prašinom zaborava prekriveni dokumenti koji jasno razotkrivaju presudnu ulogu ondašnjeg jugoslavenskog diktatora u ovom Staljinističkom obračunu sa pokretom kojeg su inicirali sami studenti.

      Iako je studentski pokret, podržan od nekih profesora, Matice hrvatske, doživio krah uslijed represije, neka imena tih studenta ostala su upamćena do današnjih dana, Dražen Budiša, bio je predsjednički kandidat  potpredsjednik Vlade i predsjednik dugi niz godina najveće oporbene stranku u Hrvatskoj HSLS-a, po mnogima najmoralniji hrvatski političar novog doba, Ivan Zvonimir Čičak, Ljerka Mintas Hodak bivša je potpredsjednica hrvatske Vlade , ove godine doživjela najveću osobnu tragediju, brutalnom likvidacijom ubijena joj je mlada 26-godišnja kćer Ivana. Tadašnje republičko političko vodstvo predvođeno sa Savkom Dapčević Kučar i Mikom Tripalom usprotivilo se centralističkoj vlasti Beograd, no sve je bilo gotovo nakon Karađorđeva krajem 1971, godine, ulaskom u novu 1972, godinu započinje najteži mjesec za proljećare, mjesec uhićenja, montiranih procesa, neviđene represije režima po staroj matrici iz 1945. godine, a na vlast u tadašnjoj SRH ponovo dolaze Titovi ljudi od najvećeg povjerenja, odreda prvoborci, prekaljeni, ratnici revolucije, i jedan pionir Ivica Račan.

      Dvojbeni su stavovi hrvatske javnosti oko Račanove uloge u staljinističkim obračunu sa Hrvatskim proljećem, ali neki od aktivnih sudionika tih vremena ( recimo Čičak ) smatraju kako bivši hrvatski premijer nije bio marginalna figura, dokazujući svoje tvrdnje munjevitim napretkom u karijeri tada mladolikog Ivice Račana, međutim da život piše najbolje i najneobičnije romane pokazalo se i na ovom primjeru, tridesetak godina nakon sloma Hrvatskog proljeća, " žrtva i agresor ", Budiša i Račan, zajedničkom koalicijom dolaze na vlast, ovog puta u samostalnoj Hrvatskoj državi, ironija sudbine, na Hrvatski način. Neka sad netko kaže da predsjednikova ideja o pomirbi nekadašnjih ideološki suprotstavljenih tabora u Hrvatskoj nije zaživjela.

      Bila su to olovna vremena, opjevana u fenomenalnoj Gibonijevoj pjesmi, " Zlatne godine " , hladna zima s početka sedamdesetih definitivno je promijenila tijek Hrvatske povijesti, iako je kao i mnogo puta do tada nastupila šutnja, ta šutnja govorila je više od tisuće riječi, bio je to početak kraja Titove Jugoslavije, a da ni sam Tito toga nije bio svjestan. Kad pogledate danas imena i prezimena istaknutih ljudi tog razdoblja, domoljuba, ne možete se oteti jednom dojmu, većina od njih i danas kao i onda, nosi stigmu desničara, klerofašista, nacionalista, mada nekih odavno nema među nama,  sve je gotovo isto, etiketiranja, podmetanja, no danas se otišlo korak naprijed pa su " domoljublje prozvali fašizam ", nacionalizam naime više ne pali, sa jednom ali bitnom razlikom, trideset godina kasnije Hrvatska je slobodna, samostalna država, samim time represivni aparat više nije u rukama onih koji bi kao i nekad, hapsili, zastrašivali, prebijali.

Iako ne izgleda tako, proljećari ostvarili ste svoj san, pobijedili ste!