Hrvatima iz Hercegovine naši bi političari napokon trebali prestati obećavati da su samo privremeno dio Be-Ha

Bolje da smo se priključili na kanalizaciju nego na Hrvatsku, barem bi kao govna došli do mora, reče mi prije nekoliko godina jedan mostarski slikar. Jednom je u prošlosti bio oduševljeni Tuđmanov i Šuškov pristaša, čak i nekakav savjetnik pokojnog Bobana, ali mnogo je vode Neretvom proteklo od toga zanosa. Za Hrvatsku i Hrvate ostao mu je samo rezignirani, trpki humor. Nisam ga odavno vidio i ne bih znao je li i njega zarazila histerija Milanom Bandićem, od koje se na prošlim predsjedničkim izborima tresla čitava Hercegovina, ali ga se često sjetim i uvijek me nasmije njegova fekalna prispodoba što savršeno opisuje tragičnu političku avanturu bosanskohercegovačkih Hrvata u devedesetima, a i danas je zapravo točna i aktualna.

Tužno je i čovjeka ispuni nelagodom dok gleda kako na internetskim forumima ne jenjava bijes Hercegovaca koji misle da ih je, birajući pogrešnog kandidata, Hrvatska još jednom izdala. Zapanji vas neuka mržnja toga nesretnog, iznevjerenog naroda i uplaši kako je duboko njihovo beznađe ako su vidjeli spas u Bandićevu populističkom šmiranju. Gdje oni žive i što im je u glavama? Koji kalendar njima visi iznad frižidera? Petnaest godina od rata, deset od Tuđmanove smrti, oni još drve jednake nacionalističke laži i nikako da krenu naprijed, jedino su im bogomolje sve veće.

Naša politička javnost u većini za njih osjeća samo ravnodušnost i prezir, Hercegovci su likovi jedne epizode iz prošlosti koju bismo rado zaboravili. Upravo kao nekakva napasna žena koja ne shvaća da je među nama gotovo, nego stalno nešto naziva i gnjavi, živcira nas da se Hercegovci miješaju u naše živote i glasaju na našim izborima. I zaista, oni bi to trebali prestati raditi.Ipak, na drugoj strani, ne možemo kazati da smo i mi u Hrvatskoj bez grijeha i da možemo nezainteresirano okrenuti glavu od njih. Franjo Tuđman bio je naš predsjednik, nisu nam ga u Ljubuškom i Posušju izabrali, upravo kao što ni za Bandića nije bilo znatnije koristi da su u Ljubuškom i Posušju gotovo plebiscitarno glasali za njega. Onda, kao i danas, Hercegovci su bili zapravo beznačajni. Zlo koje ih je pogodilo, i iz kojega se ni dandanas ne uspijevaju iskoprcati, došlo je iz Zagreba. Naš je, hrvatski predsjednik, sjećate se, crtao budalaštine po salvetama. On je raspirio perverzne žudnje političkih radikala i počeo rat protiv Bošnjaka, a nije ih bilo mnogo među nama koji su se pobunili kada su hrvatske novine i televizija uhvatile propagandno talambasati o raspomamljenim mudžahedinima što kolju nedužnu katoličku nejač.

Tu krvavu svinjariju uglavnom smo gledali s ravnodušne distance. Krenuo je užasan rat u kojemu hrvatska strana ni u najluđim uzletima mašte nije mogla pobijediti, u kojemu smo izgubili obraz zbog pokolja u Ahmićima, koncentracionog logora u Dretelju i rušenja Starog mosta u Mostaru i u kojemu su, zbog sebičnih interesa većinskog hrvatskog stanovništva u nekoliko hercegovačkih varošica, zauvijek upropašteni životi Hrvata u Sarajevu, Zenici, Bugojnu i Varešu, a nije zaista bilo previše razumnih i hrabrih koji su se suprotstavili bezumnoj pustolovini državnog vrha Republike Hrvatske. Sukob s Bošnjacima nije zaustavljen zbog masovnih antiratnih prosvjeda na hrvatskim ulicama.

Zaustavljen je tek kada se otkrilo da, unatoč samoprijegornom trudu i odricanju, naši vitezovi i uzdanice Tuta i Štela ipak ne mogu smaknuti dovoljno Bošnjaka da ostvare blistavu zamisao sa salvete doktora Tuđmana. Potpisan je prvo Washingtonski, onda i Daytonski sporazum, na Bosnu i Hercegovinu se spustio nesigurni mir, a netrpeljivosti su nesmanjenom žestinom nastavile plamtjeti u srcima. Kada je propalo sve što su im u Zagrebu Franjo i Gojko obećali, Hercegovci su se osjetili nezadovoljeni i prevareni. A ruku na srce, ti osjećaji nisu sasvim bez osnove. Njima bi stvarno bilo bolje da su se priključili na kanalizaciju nego na Hrvatsku.

Hercegovačke je Hrvate Tuđman iskoristio upravo kao i Milošević krajiške Srbe, samo što su Srbi iz Krajine imali sreću da izgube rat. Poraz je u ovakvim situacijama, vjerujem, bolji jer čovjeka otrijezni, liši ga iluzija. Da su u Hercegovini izgubili rat, vjerojatno ne bi petnaest godina udarali glavom u zid, još ne shvaćajući da na toj strani nema vrata.

I zato je bolno vidjeti da se taj izgubljeni, dezorijentirani narod prikazuje strašilima. Ne možemo ih uistinu osuditi zato što čekaju da im Hrvatska ispuni zavjet koji im je davno dala, zavjet koji svako toliko netko poput Milana Bandića, tek zbog svoje jednokratne koristi na izborima, lažljivo obnovi, premda zna da je on neostvariv. Trebali bi napokon prestati obećavati ono što je nemoguće učiniti. Hercegovci će ostati trajno unesrećeni ako naši političari ne prestanu laskati njihovim tlapnjama, ohrabrivati ih izjavama: “Strpite se još malo, vi ste samo privremeno u Be-Ha” i odobravati sumanuto, shizofreno proturječje da se isti ljudi smatraju i konstitutivnim narodom jedne države i iseljeništvom druge.

Milijarde koje su u posljednih petnaest godina iz naše državne blagajne odlazile za vojne penzije bezbrojnih seoskih vucibatina koje je Tuđman učinio generalima, za plaće pokvarenih činovnika što su izdavali hrvatske pasoše srpskim mafijašima, silni novac koji je služio tek da održi švercersko-obavještajno-gangsterski sustav koji su u amanet ostavili Šušak i Boban, valjalo je uložiti u nekakva sveučilišta, kulturne centre, vrtiće i bolnice, učiniti da se ljudi osjećaju ugodnije tamo gdje žive, a ne podgrijavati im frustraciju hercegovačkom adresom. Valjalo im je dati nešto više od života u kojem se razgovara samo o kladionicama i trećem entitetu, jer ni s prvim ni s drugim nema mnogo uspjeha.

Inače, ne znam. Što bi se drugo moglo učiniti? Da ponovno okrenemo haubicu prema Starom mostu. Šteta je, bolan. Nema dugo da su ga obnovili.

(jutarnji.hr)